DOSEZANJE MUDROSTI

DOSEZANJE MUDROSTI

Pisati o umjetnicima i njihovoj umjetnosti je posve nezahvalan posao, prije svega zbog činjenice da, u nekakvom prirodnom slijedu stvari, slika ide prije riječi.

To znači da pokušavate da riječima objasnite nešto što je već percipirano, nešto što je već fiksirano kao izraz ili stav, da relativizujete nedokučivi mentalni proces čiji je rezultat vrcava galerija emocija pretočenih u slobodan tok boja, oblika i znakova. Ono o čemu možemo pisati jeste doživljaj, osjećaj, a ne sama slika, umjetnosti ili umjetnik. Napokon, slikarstvo je vrsta ogledala u kojem se odražava unutrašnji svijet umjetnika, svijet koji je konstantno provociran stvarnim događanjima koji ga prate kroz proces stvaranja. Otuda, svaki je umjetnički rad svojevrstan autoportret. I, kako se mijenja umjetnik, tako se mijenja njegov odraz u ogledalu umjetnosti.

Taj likovni odraz Mikija Radulovića nas je dugo vodio susretu sa tajnovitim figurama koja izranjaju iz izmaglice praskozorja i za sobom povlače pramenove blještavog svijetla, talase omamljivih zemljanih mirisa i iskričave kapi svitanja. Taj talas u ličnom ogledalu umjetnika, baš kao i samo “ogledalo”, nijesu surogat stvarnosti. Naprotiv, to su vrata ka jednom autentičnom svijetu “blic-percepcije”, onog poimanja stvarnosti koje se kreće najkraćim mogućim stazama i koje je oslobođeno svakog viška kakofonije svakodnevnice. Taj svijet je, opet, fokusiran na izvorišta anima-e, na one “don Huanovske” energetske čvorove koje naš racio ne prepoznaje, dok ih naši čulni receptori prihvataju poput blagog dodira, golicanja u stomaku, izvorišta protivrečnog osjećaja spokoja/straha. Ta mjesta moći su stubovi Radulovićevih slika gdje i posve lazurni ton dobija snagu razorne eksplozije. I ne samo to, taj svijet kao da nema dimenziju vremena, on je tu sad i uvijek, postaje univerzalan okvir dešavanja, mistična scena na kojoj se prepliću san i java, osama i požuda, Senka i oblik. Stalno i iznova, na različite načine, ali sa istim emotivnim nabojem i pročišćenom porukom – Ovo je put kojim smo svi prošli i kojim još uvijek idemo, sve dok se jednoga dana, u tom “krugu”, ne susretnemo sa samim sobom i pogledamo se licem u lice. Taj pogled je mjesto najvećeg straha – da li ćemo se prepozati?

Potonje slike Mikija Radulovića su redosled doslednog pročišćavanja, koliko misaonog toliko i čulnog. Svođenje boje i forme na minimum je, zapravo, težnja ka slikarskom aksiomu – uokvirenoj “sceni” koja se ne objašnjava, ne dokazuje, ne osporava. Baš kao što kažemo da je mudar čovjek onaj koji misli oblikuje u jasnu, preciznu, neporecivu izjavu, tako možemo reći da je mudar slikar onaj koji stvara sliku koju ne možete dalje objašnjavati, već joj se samo možete prepustiti. Iako ovakva tvrdnja može da podsjeća na stvaranje nekakve likovne mitologije, pa i misticizam, ostaje činjenica koju niko ne može sporiti:

Miki Radulović je u slikarstvu dosegao mudrost.
19.03.2012
  • Posted by Vojo

  • ZAZ - Je veux
  • Charlie Winston - In Your Hands
  • Shirley Bassey - All by myself
CLOSE